Degas

Cilj ovog teksta je prijenos bogatstva izražajnosti, opsega i eksperimentalne raznolikosti Degasove umjetnosti. Oni koji njegovoj umjetnosti prilaze na poseban način – istraživanjem njegovih umjetničkih metoda i njegove sklonosti prema određenim temama – ubrzo će shvatiti da su njegovi dometi daleko veći nego što bi to mogla pokazati nekolicina njegovih popularnih djela. Ni jedan poseban pristup ne ide u prilog umjetniku tolike raznolikosti, na kojeg je podjednako uticao i realizam i impresionizam, te koji je bio dobro upoznat s vodećim estetskim pokretima svojeg vremena, a ipak je, unatoč tomu, ostao neovisan, vodeći se pritom vlastitim idejama. I u umjetnosti i u privatnom životu Degas je bio čovjek koji nije znao za kompromise, što je također potvrdilo njegovu neovisnost te je od njega stvorilo svojevrsnog autsajdera. Od 1845 do 1853 godine Degas se školovao na Lycee Louis-le-Grand, školi na dobru glasu, gdje je ubrzo postao poznat zbog svojeg umijeća crtanja. Ondje se sprijateljio s Paulom Valpinconom, Henrijem Rouartom i Ludovicom Halevyjem, a ta će prijateljstva potrajati sve do kraja njegovog života. Unatoč svojoj želji za slikanjem počeo je studirati pravo, koje napušta 1853 godine. Često je odlazio u atelje Felixa Josepha Barriasa gdje je većinu vremena provodio preslikavajući renesansna djela.   Tek sad su se isplatili svi oni nedeljni posjeti Louvreu s ocem i Degasovo poznavanje umjetničkih zbirki obiteljskih prijatelja. U degasovu izboru zanimanja važnu ulogu odigrao je jedan od skupljača umjetnina, princ Gregorie Soutzo, ali isto tako i očevi savijeti te odnos pun razumjevanja: okruženje  kojem je Degas donosio odluke bilo je povoljno. Barrias je uskoro uputio Degasa na Louisa Lamothea, čijem se ateljeu Degas priključio godinu dana polije da bi dobio odgovarajuću tehničku obuku. Godine 1855 sreo je Ingresa kojem je bojažljivo priznao dako zeli postati umjetnik. Ingres ga je savjetovao „Crtaj linije... što više linija, bilo iz glave, bilo iz prirode.“ Ove su riječi mladom Degasu postale sveto pismo. Iste godine na svjetskoj izložbi u Parizu imao je veliku prigodu za proučavanje djela Delacroixa i Ingresa na glavnim retrospektivnim izložbama. U to je vrijeme Degas počeo pisati dnevnik. Uz  bilješke o posjetima kazalištima te nalizama svoje osobnosti, dnevnik je sadržao i njegove prve pokušaje definiranja umjetničkih principa. Degasov izbor prvih uzora iznevjerio je njemu svojstveno pomirenje tradicionalnog i novog. Taj je raskol oblikovao njegov odgovor na impresionizam te je duboko utjecao na njegovo usvajanje modernih tema. „Ah, Giotto!“ napisao je, „pusti me da vidim Pariz. Parizu, pusti me da vidim Giotta.“  Godine 1865 Degas je otputovao u italiju, gdje je imao prigodu vidjeti Giottova djela. Prvo je boravio u Napulju, u Palazzo Pignatelli di Monte Leone, s djedom Reneom Hilarieom de Gasom, ujacima Henrijem Eduardom i Achilleom, te tetama Rosom Adelaidom Morbilli i Stefaninom. Napulj ga nije toliko inpresionirao svojom slikovitošću koliko činjenicom da je to grad u kojem umjetnost cvjeta. Odlazio je u operu i proučavao stare majstore, kao i crteže pejzaža Claudea Lorraina. Crtao je portrete imajući na umu očev strog savjet da se usredoči na portretiranje. Kasnije, dok je portretirao djeda Hilairea, pripremni rad mu je bio od velike pomoći. Ovaj osamdeset sedmogodišnjak sjedi na počivaljci, opušten, a u krilu ima štap sa drškom od slonovače. Degas je vjerodostojno prikazao starčevu strogu pojavu: štap je diskretan, ali jasan pokazatelj pribranosti i smirenosti autoriteta glave obitelji. Iduće godine odlazi u Rim gdje je sreo nekolicinu znanaca, a među njima i Leona Bonnata, još jednog nekadašnjeg  Lamothovog učenika. Stekao je nove prijatelje, kao pto su Georges Bizet i Gustav Moreau (s kojim je postao blizak prijatelj), koji su se u to doba mogli naći u kružocima Academie Francaise u Villi Medici, koje je vodio Victor Schenetz. (onima koji poput Degasa nisu imali akademsku stipendiju, također je bilo dopušteno da ondje rade). Slika „ Rimaska prosjakinja“, koju će Degas tek kasnije označiti da je nastala 1857 godine, bila je ona vrsta slike za koju se Victor Schanetz dugo zalagao. Schanetz je smatrao kako scene iz svakodnevnog života u Italiji nude način za izbjegavanje opasnosti koja se krije u previše okrutnoj stvarnosti. Degasova slika pokazuje staricu iz profila kako sjedi na kućnom pragu sa svojim siromašnim obrokom; umjetnik naborima odjeće prosijakinje te njezinim kariranim rupcem privlači našu pozornost na njezine crte lica, istaknute naspram mračnog kućnog ulaza. 

U Rimu je, zajedno sa svojim prijateljem Moreauom, Degas posjećivao umjetničke galerije. Golemo obilje umjetničkih djela donijelo je bogatu „žetvu“, pa je tako Degas ispunio ni manje ni više nego dvadeset osam crtaćih blokova. U ljeto 1858. godine putovao je preko Viterba, Orvieta, Perugie,, Assisija i Arezza do Firence. Fascinirali su ga talijanski krajolici i svjetlost, međutim Degas je već bio posve siguran u to da svijet prirode neće biti predmet njegove umjetnosti. To rano nepovjerenje, ili nedostatak zanimanja za ove teme, kasnije će prerasti u pravu odbojnost. Bez obzira na sve, Giottove freske u Assisiju ipak su ga jako oduševile – čak ih nije htio ni skicirati pod izgovorom da zauvjek želi sačuvati prvu impresiju koju su ta djela ostavila na njega.  Do 1860. godine nacrtao je više od sedamsto kopija drugih djela, uglavnom iz rane talijanske renesanse i francuske klasične umjetnosti. Degasa su zanimali pokret i arabeske. Stoga je težio sagledavanju posebnih likova izoliranih iz njihova vizualnog konteksta, prije iz samo njemu znanih razloga, nego iz poštovanja principa umjetničke povjesti. To istraživanje fizičkih oblika i pokreta opskrbilo ga je repertoarom kojem se uvjek mogao vratiti kad god bi se za to javila potreba. Degas je od 1853. godine bio registriran kao izdavač kopija u pariškom Louvreu. Ondje je nastavio sa svojom umjetničkom obukom u sebi svojstvenom duhu: „ Majstori se moraju kopirati iznova i iznova...“ Slike koje je kopirao njemu su bile više od predmeta istraživanja: „Zrak koji vidimo na slikama starih majstora nije zrak koji bismo mogli udisati!“ Degas je tvrdio kako je kopirao sve slike starih majstora koje su bile u Louvreu. Među tim djelima bilo je i Mantegnino „Raspeće“, središnja ploča donjeng djela oltarske slike nastale 1458. godine, izrađene za San Zenou iz Verone, koju je Napoleon odnio u Pariz tjekom rata s Italijom. Ova kopija spomenute slike (slika na str.9.) najvjerovatnije nije bila dovršena do 1861. godine. Ona nije točna reprodukcija izvornika, nego prije jedan od rijetkih Degasovih pokušaja prikazivanja jedinstvene atmosfere djela pomoću silueta i jakih boja, na način koji se uvelike razlikuje od Mantegnine suhoparne linearnosti. Mantegna je postao Degasov kamen temeljac, „Unutar okvira Mantegnine slike smjestio se svijet, a moderni umjetnici jedino su sposobni prenijeti njegov sićušan dio, puki trenutak, komadić“. U kolovozu 1858. godine, na poziv baruna Gennara Bellellija i njegove žene Laure (Degasove tete iz Italije), Degas je otišao u Firencu. Ondje je izradio brojne crteže ove obitelji. Tek se u ožujku 1859. godine vratio u Pariz gdje je, u svojem ateljeu u Rue Madame, konačno naslikao obiteljski portret „obitelj Bellelli“ (slika na str.11.). Poslije su majka, a potom i barun uključeni u kompoziciju. „Obitelj Ballelli“ je neobično ambiciozno djelo. U njemu se psihološke napetosti bilježe s golemom preciznošću, napetosti koje potkopavaju društvenu samouvjerenost i držanje likova koji poziraju. Degas njihovu impozantnu pojavu kombinira s kućnom atmosferom. Ova slika je tumačena kao prikaz različitih doba u ljudskom životu kroz različite naraštaje, očito uključujući još ne rodjene i mrtve: barunica je u to vrijeme bila trudna, dok na zidu iza nje vidimo crtež napravljen crvenom kredom koji prikazuje njezina  oca, Renea Hilaira de Gasa, koji je umro 1858. godine. Ali društveni položaj i obiteljski život ustvari nisu pravi predmet ove slike, što ćemo otkriti ako je pozornije pogledamo. Ono što se naizgled čini kao miran obiteljski život u stvari otkriva psihološku suprotnost proizašlu iz Degasova uključivanja baruna u kompoziciju slike. Barun sjedi u desnom kutu kompozicije, prema nama okrenut ledjima, a njegova je pojava previše slaba da bi bila protuteža majci i kćerima. Kako vidimo iz skice, Degas je oca prvotno smjestio u frontalan položaj na kraju stola, no u završnoj verziji on je marginiliziran, tj. Pomaknut iz središta obitelji. U središtu su pozornosti majka i žena. Ona je imala 28 godina kad se udala za Gennara Bellellija, pravnika i liberalnog novinara. Brak je vjerovatno bio ugovoren. Stoga ova slika otkriva frustracije toga braka, naglašavajući udaljenost između oca i ženskih članova obitelji. Degas je posebno istaknuo Giuliju. Iako je položaj tjela čini bliskoj majci, ona gleda postranice prema svojem ocu. S lijevom nogom podvučenom poda se i rukama bezbrižno spuštenim na kukove ona je neutralna središnja poveznica između polariziranih krajnosti svojih roditelja. Ovako uhvaćen trenutak Degasu omogućuje prijenos osjećaja trenutačne nazočnosti. Jasna opuštenost Giulijine poze (koju je Degas postigao nizom crteža) izdvaja ovaj obiteljski portret od vladajućih konvencija toga doba. (Degas će kasnije nastaviti slikati portrete , hvatajući trenutke u kojima stav može biti definiran kao trenutačno držanje). Bez karikanja, ali jednako tako i bez ikakva prikrivanja, slika „Obitelj Ballelli“ rabi poglede bračnih partnera koji se ne sreću i na koje nema odgovora za analiziranje nepomirljivih unuatnjih razlika u njihovim unutrašnjim životima. Slika također suprostavlja naraštaje, sada oslobođene stega formalnih, konvencionalnih ideala. Ali, više od toga, u izbjegavanju kontakta isto tako postoji i pretpostavljena konfrontacija s promatračima slike, na kojima leži odgovornost za daljnje vrednovanje i komentar. Na neki način ova je lsika Degasov manifest. Ona ne samo što dokumentira njegov cilj „naslikati obiteljski portret... u neustrašivu duhu ronde de nuit“, nego takodjer upućuje na načine na koje će se razviti njegovo djelo. Prvi put vidimo umjetnika kako istražuje izoliranost induvidue, temu koju će Degas proučavati u svim društvenim kontekstima.  Posjet italiji povećao je njegovu ambiciju. Degas se vratio u Pariz s velikim planovima i ojačanim samopouzdanjem. Polije je svojem prijatelju Valernesu napomenuo da mu je to razdoblje bilo najljepše u čitavom životu. Nedovršeni autoportret iz 1963. godine (slika na str. 13.) prikazuje elegantnog čovjeka, pripadnika srednjeg društvenog sloja, koji još nije u svojim tridesetima, s rukavicama i cilindrom, koji s hladnokrvnom samouvjerenošću očekuje susret s budućnošću koja ga čeka.